Stvar odluke
Kad se po novinama raspisalo o dečku koji je na Facebooku ostavio oproštajno pismo i nestao, mislila sam kako je u pitanju neka zafrkancija. Neki izvitopereni štos sa FB-a koji novine opet nisu znale prepričati kako spada. Mislila sam da je priča negdje već sretno završila, samo što nam informacija malo kasni. A kad tamo, ...
Momak se zbilja ubio ... ! ..... Zašto?!?!
Jedno osjetljivo, mlado čeljade otišlo je na onu stranu zbog... čega?... Teško je ući u kožu nekome tko je dva desetljeća mlađi od mene. A sjetiti se kako je to biti nevin i krhak još je teže jer em je to bilo davno, em se otad nataložilo svakakvog smeća u mom pamćenju. Oni dani u kojima je svijet bio nešto zadivljujuće što treba upoznati i voljeti (umjesto smijati mu se i često ga prezirati kao sada) za mene su davna prošlost i ne znam što bi mi se trebalo dogoditi da skočim s balkona ili si propucam glavu.
Ali znam da ovo boli. Mladost koja u pismu zaključi da 'nije vrijedna spomena', a svi za njega kažu da je bio momak i pol, takva mladost umire jer ne vidi izlaz iz neke svoje stupice. Još uvijek mi je teško vjerovati i nije me briga je li Iva Šulentić pravedno ili nepravedno ispala iz Plešućih zvjezdica, niti me zanima kad će Kalmeta otperjati u povijest. Zanima me neka pametnija i nježnija budućnost koje nikad neće biti ako pametni i nježni poumiru prije punoljetnosti.
Jebemu, tako bih rado da je dečko došao do one faze u životu kad zna da samo treba zažmiriti na oba oka i reći 'ne'. 'Ne' kao: 'ne vidim tu svoju nevolju, barem ne danas i ne dok mi još netko drugi ne kaže da je to zbilja ogromna nevolja'. Plače mi se od muke jer nije naučio vjerovati u sebe, i čupala bih si kosu od jada jer mu nismo (mi okrutni odrasli) dali nade kad je trebalo.
Zapravo, svakom nevoljnom i zbrčkanom ljudskom biću treba u blizini neka ruka pomoći koja će ga znati podići kad ljosne. A čini mi se i da nam svima treba škola pozitive jer je previše fatalnih priča i beznađa koje nas tlači. Treba nam znanje da se sve MOŽE vidjeti i drugačije i da to samo treba odlučiti. Treba nam prozor da se probijemo kroz mutne riječi i mračne događaje pa da uvidimo kako tamo s druge strane mraka stoje ista takva zbunjena ljudska stvorenja koja ne znaju izreći svoju brigu, ljubav, smušenost i strah. Jedino treba odlučiti žmiriti na mrak i pričekati neku zrakicu svjetla.
Život je samo stvar odluke.
Umirem
Dijete moje, momčiću moj, prijatelju moj,.... kako da ti kažem adio? Ubijaš me jer sama sebe ubijam zbog tebe. Dajem ti komade srca i razuma, ali si tako gladan, da se onaj ostatak mene trga od žalosti. Kome i zašto daješ dalje pa ti ne vraća? Ako ti se ne dam, hoćeš biti OK ili ćeš početi gristi oko sebe? Otkidati od drugih i mahnitati? Hoće li te smrznuti led koji moram odglumiti svaki put kad te odgurujem?
Šta da radim pa da bude DOBRO?!? Pomozi, pliz, pa odrasti bar malo i pogledaj svoj lik i djelo u zrcalu. Slomi se i rasturi sve što ne valja. Poželi! I prestani treperiti oko svojih želja. Živi, jebote!!!
A ako ne možeš, imaj bar dovoljno ljubavi za koju veliš da je imaš pa amputiraj mene u sebi. Ne znam je li to mali ili veliki dio i znam da je meni otišao pogolemi komad svaki put kad sam te istjerivala (i nikako da uspijem!!!!!!!!), ali ajde više pomozi, svega mu!
Zabranjeno pušenje
Kasno je za to. Popušila sam na bojnom polju 'život'. Nema natrag, nema naprijed, a u neko doba samo moći ću samo izletiti van. U neki drugi život.
Neki dan mi je frend objavio da se ženi. Ima prekrasnu curu s kojom se zajebava na pravi način i bilo mi je drago čuti da se vezuju. Svojedobno me taj macan zvao u krevet i u svoj život, ali sam ga otpilila. Nisam mogla. Nije me zatitrao, a niti bi me mogao trpiti u moje loše dane. Zajeb je kad voliš nekoga previše da bi ga samo iskoristio za mercy fuck.
I tako, sad kad nekome od svoje rodbine velim: 'frend mi se ženi!' :))) , zbilja me rasturi kad mi uzvrate: 'eto ti na, kad ga ti nisi htjela'. Neću to! Hoću se i dalje veseliti kad se nekom dragom dogodi nešto dobro i fino, a ne da moram odmah u jednadžbu sreće sebe uvrstiti kao onu negativnu varijablu xxx.
...
Daj se zbroji i oduzmi
Eh, da sam u filozofovom raspoloženju onda bi ovaj post bio: Kaže da ne hoda. Ali laže. Bratska ljubav je to. Čips se dijeli na pola jer ti nekad treba druga polovica. I sok isto.
:))
Ali sam u krvavom raspoloženju. Čekam još sat-dva...tri, da mi završi nikad jasna noćna smjena. I da se šjora Antonia Balek odluči je li bila tri godine u komi ili je samo bacila malo dužu siestu. A dok se ona još smišlja, meni curi strpljenje i još ponešto. Dajte mi pelene za strpljenje!
Sreća
Jedan vid sreće je zaborav da si nešto imala.
Zadnji put kad sam se razišla s nekim trajalo je beskonačno dok me nije pustila tuga. A čežnja... taj tramvaj me gazi svako malo, ali dobro je da su mu boje i vozni red malo magloviti. Prvih dana sjećam se da mi je koža cvilila od samoće, struk vapio za dlanom, noge plakale od zbunjenosti jer nije bilo sin(h/k)roniziranog plivanja u dvoje... mislim, cijela fizička ja sam ostala bez zraka. Onda je tijelo malo zaboravilo. Doduše, ...
Bila je jednom žurba i vatra zbog koje smo se dograbili čim je ušao kroz moja vrata. Pozvonio je, zagrebao po vratima tako da znam da je on. Virio je ispod kape i pozirao jer je mislio da tako treba, a znao je da to ne pušim, ali da me zabavlja. Njegova glava u mojim rukama, moj struk u njegovim, njegove usne na mom vratu, moje na njegovom uhu... hodnik i soba bili su predaleko. Moji prsti i tijelo su dobro zapamtili.
Bio je i miris pobjede kad bih se utrpavala u krevet kraj njega tako da ga ne probudim, a on bi me (budan) isti čas privukao sebi. I uvijek ostavio ruku na mom trbuhu. Dupe bi mi dobilo vlastiti pogon, leđa se rastopila od njegove topline, a trbuh se raspjevao od slutnje. Pamte još i danas.
Bio je i pogled. Ono kad usput veliš nešto o nekoj svojoj želji ili samo sitnici koju treba obaviti. A on te čudno pogleda i šuti. I za minutu ti to nešto donese ili stvori. Oči i srce pamte.
Jedan vid sreće je i sjećanje na sve ono što je bilo i što može biti.
P.S. Sretna sam.
Godinu dana otkako komandiram
Zbilja nisam mislila da ću moći duže od dva mjeseca. Niti sam tip komandira, nit me bog zna šta veseli stalno sastančenje i mudrovanje o smislu posla. Bilo je i dana kad sam mislila da ću skrenuti. Ček, možda i jesam pa nisam ni skužila?! .... Uglavnom, već godinu dana sam na svom komandantskom mjestu. Danas mi je to palo na pamet dok sam šetkala doma, sjela na obalu potoka i odlučila malo buljiti u ništa. Poslovnu tekicu sam smjestila pod guzu, a smart sokić u ruku i grlo. Baš mi je bilo hajček, a i zabavljali su me zbunjeni prolaznički pogledi iznad mene u stilu 'a kaj je ovoj maloj da sjedi tu kraj zmazanog potoka?'.
I onda je jedan simpa žgoljavko konačno sišao do mene i dobacio 'samo se nemojte baciti dolje'.
- Neeema šanse - rekoh.
- Jer bi to bilo jako tužno - veli on u prolazu (mislim, kaj ću, imam taj zastrašujući look pa me frajeri samo obilaze i rijeeeetko prilaze)
- Je znam. Pogotovo meni.
- Iako bi se tu samo zaprljali, a ne bi se ubili - kaže dečko već na sigurnoj distanci od desetak metara.
Ma da! Pogledam i ja onako zaljubljeno u svoj potok dubok 5 cm i čist kao Plivin odvod. I mislim si kako nas dvoje imamo prekrasan odnos pun poštovanja. On mi plazi pod nogama, a ja ga vidim kao izvor smirenja i utočište.
Majko mila, godinu dana!
Spolni odgoj u školama
Sanjam da jednoga dana sat spolnog odgoja u školi počne nekako ovako:
- Dragi učenici, tko je to prvi seksualni partner u životu i zašto je on važan? Tko zna? Reci, Julijana.
- Ja mislim da je prvi sek...sualni partner važan zato šta najprije ništa ne znamo pa nas neko treba naučiti kako se radi seks.
- Točno. Trebamo od nekoga naučiti neke stvari. A što točno znači raditi seks? Hrvoje?
- Pa to je ono kad se dvoje zaljube pa se počnu grliti i ljubiti i na kraju se spoje i mrdaju zajedno.
- Istina, i što se onda dogodi?
- Onda se umore i moraju spavati.
- A kad se probude, je li onda važno s kim su spavali? Tko zna? Fran?
- Da. Onda kad se probude, moraju si reći dobro jutro i biti pristojni i ići u školu.
- Dooobrooo, možda će ipak ići na posao ili na fakultet jer će biti preveliki za školu, znaš. Ali si dobro rekao. Samo, što točno znači to da budu pristojni?
- Znam ja! Znam ja!
- Ajde Tina, da čujem.
- Pristojni su kad kažu dobro jutro i da si baš lijepa i da je super bilo kad ste se ljubili.
- Bravo. Šta bi bilo kad bi bili nepristojni? Znaš ti, Matija?
- Onda bi govorili 'jesi dosadan!' i 'nemoj me više nikad zvati jer si glup i ružan'.
- Tako je. I kad vam netko kaže da ste glupi i ružni, je li to lijepo?
- NIJEEE!
- I onda kad to čujete, niste veseli, nego ste: ....
- TUŽNIIII!
- Znači, važno je da vam seksualni partner kaže nešto lijepo pa da budete veseli. A još je važnije da vam to kaže onaj koji vam je prvi pa da vam kasnije uvijek ostane u lijepom sjećanju.
Jeste to zapisali? Odlično. To neće biti u testu, ali svejedno zapamtite i UVIJEK budite dobri kad ste nekome prvi. Dogovoreno?
- JEEEEEE!
Skidanje
Valjda je najteže skidanje ono koje nije s nečega nego s nekoga. (A kaj, netko je pomislio da će biti riječi o skidanju NEČEGA?. Nenene. Striptiz me uopće ne muči. :))) )
Daklem, skidanje. To je zapravo samo zajebata faza između 'jeebeeemuuuuuuuuhahohuh' i 'jebi se!' Zna biti pročiščavajuća i euforična, a istovremeno boli kao gastroenterokolitis uz dodatak malo ebole.
Jednom sam gledala film (njemački, ali prilično duhovit) u kojem se cura totalno zatreska u krivog tipa i kad to skuži, dozove si neku frajericu da joj pomogne u skidanju s ovisnosti. Ova druga je, više se ne sjećam kako i zašto, ali stručnjak za rješavanje od frajera.
Uglavnom, prvi korak detoksikacije je bio kuhanje juhe. Mrkvica, voda, celer, peršin .... normalna juha. Drugo je bilo nalaženje neke fotke na kojoj je dotični frajer-otrov. Fotku treba rascjepkati na što sitnije komadiće, po mogućnosti bijesno i s kletvama koje spominju bolesti i životinje u raznim kombinacijama s otrovom.
Kad je sve pomno raščerupano, pristupa se predzadnjoj i ključnoj fazi. Postavlja se stol, pali dekorativna svjećica i servira juha. U najljepši tanjur i s najfinijom žlicom sa strane, naravno. Komadići fotke svečano se 'posole' u juhicu koja se nakon toga detaljno promiješa, a otrovana persona se polako oprašta od svojih iluzija i očekivanja.
Ako u tom trenutku žrtva počne popuštati pod teretom sjećanja i ruka joj zadrhti, a oči se oznoje, tu je iskusna frajerica da grakne: Žlicu u ruku, juhu u usta! Juhicu, dakle, treba pojesti do zadnje kapljice i komadića fotke, koliko god to boljelo.
Nakon toga sve je riješeno. Ostaje samo jedna faza koja ide sama od sebe, ali ipak joj treba malo vremena, a zove se 'kad ga pokenjaš, slobodna si'.
E sad, nisam zaljubljena, ali jesam opsjednuta. Taj mali mi se baš upilio u misli, pod kožu i u srce. Dala sam mu malo sebe i dosta svojega, a fali mi njegovog vremena i pažnje i to sad već loše djeluje na moje mentalno zdravlje. U to ime, odlučila sad iskoristiti onu piletinu i poriluk koji mi se već neko vrijem motaju po frižideru. Uz češnjak, luk, paradajz i koji krumpirić, mislim da će fotka lakše kliznuti niz grlo.
Ako nije bilo jasno o čemu pričam, sutra kuham juhu.
Tango - tužna misao koja se pleše
A i nije samo tužna, nego i moćna, strastvena, razarajuća, zaljubljena, bezgranična, purpurna, žestoka, osvajačka i predana, stihijska.....
Mmmmm, da ga bar znam plesati.... makar i na neki od ovih sporednih načina.
Ajmo reći - umjetnički prerađeno
Filmski
Kinky - nije za dečke koji ne mogu smisliti dečke
Spotovski
Holivudski razvodnjeno
Pr(ij)evara
Kada zapravo počinje varanje? I što zapravo JE varanje?
Slučaj 1: On je vojnik i povremeno ide na misije po svijetu što znači da ga nema kod kuće po dva, tri, šest mjeseci, kako koji put. Dok bi bio tamo negdje daleko, a žena i djeca tu blizu, znala mu se dogoditi 'romansa' s nekom ženom.
Međutim, on to nikad nije vidio kao problem za svoj brak. Jednostavno je u glavi raščistio prostor gdje stanuje njegova obitelj, a dodatne žene bi mu došle i prošle kroz neki sasvim drugi hodnik u mozgu.
E sad, to što je radio, on JEST doživljavao kao varanje svoje žene. Ali to je, po njegovom, bila neka vrsta normalnog i bezopasnog varanja jer mu žena nikad nije saznala za sve te avanture. Navodno. I tako je varanja bilo, ali ne i prevarene žene.
Slučaj 2: Ona je udata žena s dvoje male djece i mužem s kojim ne dijeli uvijek zajednički jezik. On je povučen i nesiguran, a ona otvorena i lajava. Od nedavno on češće naziva neku svoju dugogodišnju single frendicu i ispovijeda joj svoje misli, doživljaje, dileme....
Uglavnom, NJOJ ispriča sve ono što ne može svojoj slaboslušajućoj supruzi. Ali supruga za to zna i teško joj je jer si misli kako im fali taj dio povezanosti koji on ima sa frendicom. Supruga se, ukratko, osjeća prevareno i ugroženo iako prevarantskog seksa nema nigdje na horizontu.
I sad, žena broj 1 se nije osjećala prevareno (navodno) jer nije znala za šaranje svoga muža. Zato se žena broj 2 osjeća prevareno iako je njen dragi ne vara.
Ili ipak vara?
Ili samo živi najbolje što može sa svim svojim osjećajima i željama koje moraju (MORAJU) nekad i negdje izbiti?
Ne znam.
